Gospodarenje šumama u Hrvatskoj tradicionalno je prilagođeno šumama u državnom vlasništvu koje obilježava jednostavnost planiranja i potpunost provedbe gospodarenja. Posljedica je to povijesnih okolnosti u kojima se šumarstvo razvijalo i posljedično rezultiralo specifičnim obilježjima šumoposjeda i šumoposjednika. Izazovi poput neobavezujućih propisa gospodarenja, više vlasnika unutar najmanje površinske jedinice za koju se donose propisi gospodarenja, raznodobni model gospodarenja, značajan broj neaktivnih šumoposjednika, pravo na vlastito viđenje gospodarenja šumama, degradirana struktura privatnih šuma, nesređenost vlasničkog stanja i dr. relativno su novi za hrvatsku šumarsku struku i praksu. U tom smislu analiza nabrojanih okolnosti i izazova cilj su ovog rada