| Sažetak (hrvatski) | U zadnje vrijeme izazvanim globalnim klimatskim promjenama, posebno uključujući one urbane i periurbane prostore gdje se posebno manifestira nagla promjena staništa (urbanog tla i klime) koja dovodi do vremenskih nepogoda u smislu ekstremnog sušnog ljeta s velikom sunčevom radijacijom i blagih zima s manjom snijega mnoge do sada nama manje poznate, submediteranske ili čak mediteranske biljke lakše će se prilagođavati takvom izmijenjenom staništu. Kineska dunja (Pseudocydonia sinensis) je slabo ili čak potpuno nepoznata strana listopadna vrsta u Republici Hrvatskoj iz porodice Rosaceae koja dobro podnosi naše stanišne uvjete pa je cilj ovoga članka dati doprinos povećanju uzgoja ove vrste, definirati njezina biološka svojstva i ekološke zahtjeve, karakteristike vrste kod izbora za sadnju kao ukrasna vrsta i za plod. Etimološki gledano, naziv roda dolazi od riječi pseudo što znači laž i cydonia kao ime roda obične dunje. Na latinskom, sinensis znači kineski. Drugim riječima u doslovnom prijevodu bi značilo kako se radi o lažnoj dunji iz kine ili kineskoj lažnoj dunji. Svojim morfološkim karakteristikama se bitno razlikuje od obične dunje (Cydonia oblonga) i njezinih sorti jer raste kao manje stablo a puno rjeđe kao visoki grm, naraste puno više u visinu i širinu i ima veće plodove koji su otporni na većinu bolesti kod obične dunje kao što je smeđa pjegavost lista dunje koju izaziva gljiva Stemphylium vesicarium, monilija dunje koju izaziva gljiva Monilinia linhartiana i poznata pepelnica koju izaziva gljiva Podosphera oxyacanthae. List kineske dunje nema dlačica kao obična dunja i one je sitno nazubljen. U botanici su obično monotipski biljni rodovi otporniji na biljne bolesti i štetnike (npr. Ginkgo biloba, Koelreuteria paniculata i dr.) i takve biljke se nazivaju pest free. Kineska dunja nije u potpunosti pest free vrsta voćkarice ali ne napada ju mnogo biljnih bolesti i štetnika i zahtjeva vrlo malo ili ništa zaštite, ovisno o lokaciji sadnje i uzgojnim mjerama. Plemenjača se navodi kao najopasnija bolest za ovu vrstu. Potrebno je voditi brigu o zaštiti od kasnih proljetnih mrazeva i temperatura u fazi cvatnje ispod 4 °C, navodnjavanju zbog krupnoće ploda i uzgoju isključivo na potpunom suncu. Znanstveni sinonimi za ovu vrstu su: Chaenomeles sinensis (Thouin) Koehne, Cydonia sinensis Thouin, Pyrus cathayensis Hemsl, Pyrus sinensis (Thouin) Spreng i Malus sinensis. Englezi je nazivaju Chinese Quince ili Quince. Riječ je o monotipskom rodu sa samo jednom vrstom s vrlo malo imenovanih sorti za plod koji su selekcionirani u Kini gdje je vrsta i najpoznatija. U zadnje vrijeme botaničari raspravljaju o mogućem premještanju roda Pseudocydonia u rod Chaenomeles. To je listopadno ili poluzimzeleno stablo, koje potječe iz južne i istočne Kine gdje je nazivaju mùguā što se također odnosi na papaju i vrstu Chaenomeles speciosa. Stabla kineske dunje su pronađena na nadmorskim visinama oko 1000 metara u kineskim Provincijama: Anhui, Fujian, Guangdong, Guangxi, Guizhou, Hebei, Hubei, Jiangsu, Jiangxi, Shaanxi, Shandong i Zhejiang. U Koreji se kineska dunja naziva mogwa-namu a plod mogwa. U Japanu se i drvo i plodovi nazivaju karin, osim u medicini gdje se plod naziva wa-mokka prema kineskom i korejskom nazivu. Drvo kineske dunje je tvrdo a krupni najprije zeleni a kasnije svjetlo žuti i u potpuno zrelom stanju žuti plodovi su opori i koriste se od davnina u tradicionalnoj kineskoj medicini ali i kao hrana u istočnoj Aziji. Kineska dunja se primarno uzgaja iz sjemena gdje je važno istaknuti da za uspješno oprašivanje i zametanje sjemenki u plodu treba uzgajati najmanje dva ili tri stabla na udaljenosti od 7 do 9 m jer ukoliko se sadi jedno stablo ono se samo ne oprašuje i ne donosi plod sa sjemenom. Nakon što plodovi poprime žutu boju skidaju se škarama sa stabala i uzdužno se prerežu na pola i izvadi se sjeme. Sjeme treba temeljito oprati u tekućoj vodi na situ uz dodatak deterđenta jer je jako ljepljivo a sve mesnato usplođe odstraniti. Nakon toga sjeme se čuva na sobnoj temperaturi i može se sijati u jesen bez stratifikacije pri čemu sjeme prolazi prirodni hlado-vlažni postupak koji je potreban za savladavanje fiziološke dormantnosti embrija. Sjeme se može posijati u hladna klijališta, povišene gredice ili lijehe ili pak u kontejnere uz malčiranje nekim organskim malčem kao što je čisti listinac ili slama kako ne bih došlo do smrzavanja sjemena ili njegovog izbacivanja na površinu i sušenja. Kod jesenske sjetve sjeme je također potrebno zaštititi od napada glodavaca poput miševa i vjeverica. Sigurniji i bolji način je sjetva prethodno stratificiranog sjemena u proljeće kad prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva. U tom slučaju potrebno je provesti 3 mjeseca ili oko 90 dana hladne stratifikacije što znači da se sjeme najprije moči 24 sata u vodi sobne temperature kako bi se kako bi se poboljšao postotak klijavosti i kako bi se odstranile šture ili prazne sjemenke manje gustoće koje plutaju na površini vode. Takve šture sjemenke neće proklijati a u plodu ih uvijek ima u određenom postupku. Taj postupak se naziva flotacija sjemena i uvijek ga treba napraviti kako bi se povećala sjetvene vrijednost bilo kojega sjemena. Nakon močenja sjemena u vodi i uklanjanja sjemenki koje plutaju, one veće gustoće ili pune sjemenke su na dnu posude i isključivo one se uzimaju i pomiješaju sa sterilnim prženim pijeskom ili tzv. Dravskim pijeskom u volumenom omjeru sjeme:pijesak (1:4), stave se u PVC izbušene vrećice i u hladnjak na temperaturu oko 5 °C. Osim pijeska sjeme se može pomiješati i s prethodno navlaženim tresetom od mahovina ali se u tom slučaju nakon stratifikacije ono teže odvaja od sjemena za razliku od pijeska i sjetva se može obaviti zajedno s tresetom. Sjeme se preventivno prije stratifikacije može tretirati dopuštenim fungicidima kako se ne bih prenijele gljivične bolesti. Vrećice sa sjemenom treba označiti s datumom početka stratifikacije koji se radi prema sjetvenom kalendaru u proljeće tako da kreće 90 dana prije sjetve. Povremeno se kontrolira vlažnost i aeracija u vrećicama sa sjemenkama. Treba paziti da se pijesak ne osuši ili da ne bude previše mokar. Pred kraj stratifikacije treba češće kontrolirati sjeme jer ono klija na niskim temperaturama i sjemenki korjenčić se ne smije izdužiti više od 5 mm. Kad proklije od 10 do 20 % sjemenki ono se onda može sijati na otvorenom u povišene gredice ili Dunemannove lijehe ili u kontejnere što je puno bolje jer se dobiju sadnice obloženoga korijena koje kasnije imaju prednost kod sadnje i bolju mobilnost. Sjetvu u proljeće treba obaviti što je moguće ranije kako se ne bih razvila sekundarna dormantnost sjemena zbog čega sjeme preleži jednu godinu ili uopćene ne proklija a ako naknadno isklija onda je postotak rasadničke klijavosti nizak. Ovisno od godine to je vrijeme krajem ožujka i početkom travnja kada su najveće oscilacije između temperature dana i noći što potiče klijanje ovako dormantnog sjemena. To znači da s predsjetvenom pripremom treba krenuti oko 01.01. Moguć je i uzgoj klijanaca u lijehama a kasnije kad budu dovoljno velike presadnjom ili pikiranjem u pojedinačne kontejnere volumena najmanje 2 litre. Prvu zimu sadnice treba držati u stakleniku a kasnije se mogu posaditi na trajna mjesta u kasno proljeće ili rano ljeto, najbolje nakon 15. svibnja kada prođe opasnost od svih kasnih proljetnih mrazeva jer kineska dunja rano lista. Kineska dunja u mladosti sporo visinski prirašćuje a kasnije dok se stvori jak korijenski sustav stablo ima srednje brzi rast što je pozitivna značajka kod selekcije ili izbora vrsta u arborikulturi ili za urbana područja. Od uzgoja iz sjemena do prvih plodova treba pričekati barem 8 godina što opet ovisi o klimi i njezi. Kineska dunja se može razmnožavati i autovegetativno povaljenicama no taj način razmnožavanja nema komercijalni značaj. Tako bi se mogli razmnožiti posebno dekorativni genotipovi po jesenskom aspektu lišća a sadnice bi došle u rod vrlo rano tj. odmah nakon ožiljavanja povaljenica s adultnog stabla koje fruktificira te njezinom presadnjom na stalno mjesto iz razloga što se autovegetativnim načinom prenosi i dob stabla. Kineska dunja raste u području UK zone izdržljivosti 6 ili prema USDA podjeli od zone 5 do 8. Cvjeta ružičastim cvjetovima na jednogodišnjem izbojku u vremenu od travnja do svibnja, a sjeme dozrijeva u listopadu. Vrsta je hermafrodit (ima i muške i ženske organe), cvjetovi su mirišljavi i oprašuju ih kukci. Odgovaraju ju joj laka (pješčana), srednja (ilovasta) i teška (glinasta) tla. Za uzgoj su prikladna i blago kisela, neutralna i bazična (blago alkalna) tla. Dobro podnosi vjetar i ima male zahtjeve za održavanjem nakon sadnje. Preferira dobro drenirana tla srednje vlažnosti, a za rast, dobru cvatnju i fruktifikaciju traži izloženost potpunom suncu. |
